5. KAKO SE STVARAO ŽIDOVSKI KANON?

Proces nastanka židovske Biblije

Često se polazi od toga da je židovska Biblija u vrijeme nastanka Novoga zavjeta bila zaokružena cjelina. To je samo dijelom točno, jer je veoma dug i složen proces nastanka te Biblije koji ni u Isusovo vrijeme još nije bio potpuno dovršen. Kršćani su se koristili Septuagintom, grčkim prijevodom hebrejske Biblije u kojoj su bile neke knjige što su nastale u židovskoj dijaspori, i to na grčkom jeziku (1 i 2 Mak, Jdt, Tob, Mudr, Bar, Sir). One su bile predmet spora između židova u Palestini i onih u dijaspori. Čini se da je na sinodi u Jamniji 90. p. Kr., na kojoj se židovstvo nastojalo stabilizirati nakon stradanja u židovsko-rimskom ratu, pitanje kanona još bilo otvoreno. U dugom vremenskom rasponu od prvih spisa do Biblije kao cjeline obično se kao prijelomno uzima vrijeme babilonskog sužanjstva (587-539 pr. Kr.). Prije sužanjstva sveti spisi su se čuvali i koristili u hramu, gdje su i prepisivani. No oni tada još nisu imali obvezujući karakter u narodu. Središnju ulogu u životu naroda tada je još igrao hram, a ne sveti spisi. U to vrijeme narod je Boga doživljavao u hramskom kultu i u živoj riječi svojih proroka, a ne toliko u pisanoj riječi.

Kad spisi postaju važniji od žive proročke riječi?

U vrijeme sužanjstva, kad više nije bilo hrama i hramskoga kulta, raste važnost svetih spisa, a nastaju i novi proročki spisi. Njima je u poganskom okruženju, u kojemu se Izrael nalazi, glavni cilj sačuvati i zaštititi vjeru u jednoga Boga Jahvu. Dok je do tada Izraelova vjera u jednoga Boga imala oblik štovanja (monolatrija), sad ona sve više poprima oblik borbenog monoteizma. Ipak s povratkom iz sužanjstva, to jest krajem 6. st. Izrael još nije imao svoju Bibliju, iako su postojali brojni pojedinačni spisi. Sad je bila velika potreba za cjelovitom svetom knjigom i zato je ubrzan taj proces prikupljanja i redigiranja postojećih spisa. S babilonskim sužanjstvo nastaje novi tip religije koji se obično zove ranim židovstvom, a obilježen je ne više živom riječi proroka, već pisanom riječju. Izraelova religija sve više se pretvara u religiju knjige koja potiskuje drugi plan potiskuje živu riječ proroka, koji zato gube na značenju.

Redigiranje Mojsijeva petoknjižja (Tore)

Osim spomenute potrebe za svetim knjigama, koje će biti temelj obnovljenog saveza s Bogom nakon povratka iz sužanjstva, potrebu redigiranja svetih spisa potaknula je i sve veća poplava novih spisa, često i sumnjiva sadržaja, prema kojima je trebalo zauzeti pravilan stav. Prorok Jeremija, i sam svjedok te nekontrolirane poplave novih spisa, jadikuje: „Kako možeš tvrditi: 'Mi smo mudri, u nas je Zakon Jahvin!' Zaista, u laž ga je pretvorila lažljiva pisaljka pisara“ (Jr 8,8). Pod vodstvom svećenika i „pisara“ Ezre, koji je „bio vješt Mojsijevu Zakonu, koji je dao Jahve, Bog Izraelov“ (Ezr 7,6), a kojega je perzijski kralj zadužio za uređenje pitanja židovske religije u Jeruzalemu, nastaje između 450. i 400. godine pr. Kr. intenzivan rad na konačnoj redakciji Mojsijeva petoknjižja (grč.: pentateuhos biblos = knjiga u pet svezaka: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva i Ponovljeni zakon).

Nastanak Knjige Mojsijeva zakona

U očima naroda to je bila „Knjiga Mojsijeva zakona što ga je Jahve dao Izraelu“ (Neh 8,1) ili jednostavno „Mojsijev zakon“ (Mal 3,22). Ezra je bio uvjeren da će stvaranjem knjige, koja će biti obvezujuća norma vjere i ponašanja, riješiti ne samo religiozna pitanja, već i društvene probleme, što su se pojavljivali u odnosima zajednice povratnika i onih Židova koji su ostali u Jeruzalemu. Sadržaj nam otkriva kako su u tu knjigu ušle vrlo različite starije predaje, jer se tu smjenjuju tekstovi koji za Boga koriste isključivo naziv Jahve (Jahvist) s onima koji imaju isključivo ime Elohim (Elohist) te onima koji potječu iz svećeničkih krugova u hramu (Svećenički izvor), a nastajali su u različito vrijeme i na različitim mjestima.

Završni reci Ponovljenog zakona ujedno su završni komentar cijeloga Pentateuha. Oni nam otkrivaju kako redaktor svjesno zaokružuje tu cjelinu, ali otkriva i perspektivu daljnjeg rasta biblijskog kanona. Nazivajući svjesno Mojsija prorokom, sveti pisac već pravi uvod u novu zbirku proročkih knjiga, ali tvrdeći istodobno kako se „ne pojavi više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Jahve poznavao licem u lice“ (Pnz 34,11), on osigurava Pentateuhu posebno mjesto u životu naroda Izraela. On je uvijek ispred drugoga dijela Biblije (Proroci), a pogotovo ispred trećega (Spisi).

Dr. fra Ivan Dugandžić, Glas Koncila, broj 45 (2007.)